Najnovije

Kako nam je mržnja postala rutina

10 kolovoza, 2017 | by G.N.P
Kako nam je mržnja postala rutina
Iz dnevnog tiska
0
Foto: shutterstock.com
Mrziti je na ovim prostorima oduvijek bilo lako. Kad nam ponestane muslimana, terorista, Srba, Roma, masona, homoseksualaca i Albanaca, radosno se i otvoreno međusobno mrzimo. Poput piromana, sadistički potpaljujemo požare mržnje. Ako to već ne činimo, mržnju sigurno toleriramo. U tome prednjače oni koji su izabrani voditi ovo društvo. Sitnodušno opravdavaju i umanjuju mržnju svojih, uspoređujući je s mržnjom onih drugih. Profesionalne piromane mržnje pozivaju na svoje inauguracije i proslave kasnije se licemjerno ograđujući od njih.

Postoji nešto posebno privlačno u rutini koju pruža ljeto u Hrvatskoj. Obično to znači odlazak na plažu u hlad istog drveta, s gotovo istim ručnicima i poznatim licima. Rutina, za one koji uopće imaju sreću ljetovati, znači i veselu igru djece i odbijanje izlaska iz mora, zaneseno čitanje knjiga do trenutka kad je sunce već zašlo, razmjenu novina i duge razgovore o kuhanju, buđenju u četiri ujutro kako bi se kupila riba, nogometu i politici. Rutina odmara.

‘Čekaj ne kužim…tko tu koga želi strijeljati?’,  pitala me jedanaestogodišnja kćer prijatelja. ‘Ma pusti to Lara’, lakonski sam odgovorio skrivajući lijevom rukom naslovnicu Slobodne Dalmacije od 2. kolovoza kao da je pornografski časopis.

Na naslovnici je velikim slovima pisalo da neki čovjek želi strijeljati mlade aktiviste koji su od Vlade tražili ispriku žrtvama ratnih zločina za vrijeme i nakon akcije Oluja. Ne želi ih bacati u jame, već precizno opisuje kako ih želi strijeljati.

‘Pa je li to ovo s terorizmom ili je to u vezi drugog svjetskog rata?’, uslijedila su uznemirenim glasom pitanja. ‘Nije’, odrješito joj je odgovorio otac želeći prekinuti razgovor. ‘To se strijeljanje znači sada događa i to tu kod nas?’,  nastavila je. ‘Nitko nikoga neće strijeljati. Idi plivati’,  rekli smo dosta neuvjerljivo u isti glas obojica.

Osuđujemo i proklinjemo

Kada se pojavila vijest o tome da se kardinal Josip Bozanić razbolio te da je upućen na liječenje, neki su ljudi na društvenim mrežama počeli pisati da mu ne žele baš dobro. Nije tu bilo ničeg uvijenog, već onako izravno i sirovo kao i u slučaju strijeljanja. ‘Umri. Želimo ti brzu smrt’,  poručivali su složno i pakosno iza svojih tipkovnica unatočvrijednostima koje navodno zagovaraju. Uza sve lijepe rutine, ljeto u Hrvatskoj u sve većoj mjeri označava još jedna. Rutina mržnje.

Mrziti je na ovim prostorima oduvijek bilo lako. Kad nam ponestane muslimana, terorista, Srba, Roma, masona, homoseksualaca i Albanaca, radosno se i otvoreno međusobno mrzimo. Izvori se mržnje ovdje čine brojnima i nepresušnima. S tih nam izvora nije dovoljna kap ili dvije. Nije dovoljan ni gutljaj ili dva. S njega pijemo neutaživo. Tvrdoglavo uvjereni u potpunu ispravnost naših stavova i našu istinu, pijani od mržnje nesposobni smo prihvatiti da postoje različita mišljenja i viđenja svijeta i događaja. Iz pozicije političke moći, prijekim sudom strijeljamo. Iz pozicija humanističkih vrijednosti, smrt zazivamo. S oltara, druge i drugačije osuđujemo i proklinjemo. Kad nam ponestane muslimana, terorista, Srba, Roma, masona, homoseksualaca i Albanaca, radosno se i otvoreno međusobno mrzimo.

Poput piromana, sadistički potpaljujemo požare mržnje. Ako to već ne činimo, mržnju sigurno toleriramo. U tome prednjače oni koji su izabrani voditi ovo društvo. Sitnodušno opravdavaju i umanjuju mržnju svojih, uspoređujući je s mržnjom onih drugih.

Profesionalne piromane mržnje pozivaju na svoje inauguracije i proslave kasnije se licemjerno ograđujući od njih. U nedostatku konstruktivnog i nesposobni formulirati viziju razvoja Hrvatske, jedino što im preostaje je parazitirati na mržnji. Od nje žive. Bez nje su još manje vrijedni i manje važni.

Osuđeni na propast

Obitelji i društva u kojima stanuje i caruje mržnja dugoročno su osuđeni na propast. U njima prije ili kasnije netko završi s masnicom ispod oka ili metkom u čelu. Pitanja poticanja i toleriranja mržnje nadilaze jeftine moralizatorske pozicije i utopijske vizije potpunog zajedništva jednog društva. Mržnju koja nema ideološki predznak potrebno je prokazivati i aktivno se boriti protiv nje. Ako ni zbog koga drugoga onda zbog…

‘Tata, ali zašto ih on želi ubiti?’, pitala je ponovo.

‘Daj Lara idi već jednom plivati’, rekao je ljutito. Kada je otišla, okrenuo se i opsovavši sve redom rekao: ‘Je… ti ljeto, odmor, politiku i novine. Moramo nešto učiniti’.

*Sadržaj, stavovi i mišljenja izneseni u komentarima objavljenima na tportalu pripadaju autoru i ne predstavljaju nužno stavove uredništva tportala.

 

Autor: Boris Jokić

Izvor: tportal

Comments are closed.

More in Iz dnevnog tiska, Stav
Otvoreno pismo neuvjerljivom Šutiću

Otvoreno pismo u cijelosti prenosimo sa službene facebook stranice Hrvatskog radija Otočac kojeg potpisuje direktorica Hrvatskog radija Otočac Ruža Orešković....

Close