Po prvi puta koristim svoj portal da odgovorim jednoj ženi koja se profesionalno bavi blaćenjem hrvatskih branitelja i dragovoljaca Domovinskog rata. Radi se o prvoj dami HDZ-a i velikoj Hrvatici Vlatki Ružić koja dolazi iz poznate domoljubne obitelji. Vlatkica jako voli svoju domovinu, voli i Domovinski rat pa joj evo ratne priče jednoga skladištara.
Jesam Vlatkice, ponosan sam što sam bio skladištar i to čak u lipnju 1991. godine, još dok u Otočcu nije bilo ZNG-a, 3 mjeseca prije pada vojarne. Bio sam jedan od trojice koji su potajno u domu u Prozoru sastavljali lovačke puške Browning A500 (drugi je Braco Šaran, a treći Vladimir Rašlić Rašo na kojega je nedavno tvoj ratni heroj Šutić nahuškao policiju). Bilo je još nekih ljudi tamo, znam ih, ali ih ne želim ovdje navoditi je oni to možda ne žele. Znam i neke koji tamo nisu bili. Nisu bili tvoj tata i tvoj stranački šef Šutić.
Nakon toga dolazi nam 110 komada Kalašnjikova rumunjske proizvodnje. U tajnosti ih, noću, iz kamiona dijelimo ja i Ivica Bešanić. Jedan dio iza Prozorine a drugi dio kod škole u Ličkom Lešću. Bili smo svi tako sretni jer naoružanja praktički tada nije ni bilo. Ni danas ne mogu opisati sa kakvim domoljubljem u srcu su ti ljudi uzimali puške u ruke iako su znali da idu u rat i da mogu poginuti. Znaš li Vlatkice tko tada nije bio sretan? Tvoj tata i tvoj stranački šef Šutić jer nisu ni bili tamo.
Dolazi nakon toga 100 komada automatskih pušaka Crvena zastava M-70 AB2 zarobljenih u konvoju koji je JNA poslala iz Slovenije za Srbiju. Opet euforija i skoro pa otimanje za te puške, bilo je više ruku nego pušaka. Znaš li Vlatkice čije ruke tamo nisu bile? Tvoga tate i tvoga stranačkoga šefa Šutića.
Petnaesti dan mjeseca rujna 1991. godine. U 14 sati ističe ultimatum koji je JNA dala jer je vojarna bila blokirana. Počinje napad na vojarnu. U 17 sati popodne Davor Peitel zapovijeda da idem po streljivo jer naše snage na Dubravi ostaju bez njega. Ulazimo u Ladu karavan ja i jedan mladi dečko koji je nekoliko dana prije toga pobjegao iz JNA u Karlovcu. Neću spominjati njegovo ime da kod obitelji ne otvaram stare rane. Svi koji su tada bili tamo znaju kako se zove taj dečko. Znaš li ti Vlatkice tko ne zna ime toga heroja? Tvoj tata i tvoj stranački šef Šutić jer nisu ni bili tamo.
Ulazimo autom u Vivoze jer su skladišta streljiva bila u Prozoru i Čoviću po privatnim kućama. Zaustavljamo se kod Kraljića ispred dvije drvene kućice jer je nekoliko vozila zakrčilo cestu. Izlazimo obadvojica iz auta, napravismo par koraka i u tom času iz vojarne rafal od kojega je dečko koji je bio 2 metra iza mene poginuo na mjestu. Ja bježim u jednu od drvenih kućica dok u drugu puca bestrzajni top. U strahu da će opaliti i u ovu u kojoj sam ja, iskačem kroz mali prozorčić, padam na rame koje više ne osjećam. Iz vojarne i dalje pucaju po meni. Preskačem ogradu i čizmom provaljujem u kuću preko puta. Unutra nekoliko dečki iz policije, sklonili se od pucnjave iz vojarne. Jedan od njih je Joso Poštarić. Bilo ih je još unutra. Znaš li Vlatkice koga tamo nisam vidio? Tvoga tatu i tvog stranačkog šefa Šutića.
Skrivamo se tamo do 22 sata navečer. Dvije drvene kućice još uvijek gore. Gori i stog sijena blizu kuće u kojoj smo ja i dečki iz policije. Od vatre sve obasjano kao da je podne. Čim netko pokuša izaći iz kuće, iz vojarne se zapuca. Tek kada su drvene kućice i stog sijena izgorjeli do kraja, mi se povlačimo prema Prozoru. Mene u kuću prima moj prijatelj Nenad Brajković, a ja cijelu noć umirem od bolova u slomljenom ramenu. Ujutro se kod Pere Alfa skupljamo i vraćamo u Otočac. I opet tamo ne vidim tvoga tatu i stranačkog šefa Šutića.
Nakon dva dana, 17. rujna 1991. vojarna je pala. Hangari puni kamiona, topova, pušaka. Po gradu općenarodno veselje. Ja se doduše ne veselim jer je poginuo dečko s kojim sam se bio sprijateljio. Uz to imam još uvijek strašne bolove u ramenu. Nemam se pravo žaliti jer četvorica branitelja poslije napada na vojarnu ne osjećaju više ništa. Isti dan odlazim u Rijeku u bolnicu. Vraćam se nakon 15-ak dana. Grad pun vojnika, na stotine, i to naoružani. Kao noj se izdižem i u toj masi tražim tvoga tatu i stranačkog šefa Šutića. Gle čuda, opet ih nema..
Ovo nije priča ratnoga heroja jer ja nisam heroj nego skladištar. Ali nije ni priča nekoga tko nije htio obući uniformu ZNG-a i boriti se za Hrvatsku. Ovo nije niti priča jednoga seronje koji je u Oluji pobjegao sa Ljubova. Njih dvojica nemaju o čemu pričati.
Zato Vlatkice, pošto si na početku Domovinskog rata možda još pišala u gaće, ako te zanima nešto o tom istom ratu, nemoj pitati ni Šutića ni svoga tatu. Oni jednostavno tamo nisu ni bili. A slijedeći put kada budeš polagala vijenac na spomenik poginulim braniteljima i držala ruku na srcu u znak ljubavi prema Hrvatskoj, sjeti se da ti to NISU omogućili ni tvoj tata ni Branislav Šutić.
Z. Bogdanić
Objavljeno: 27/02/2018